Sifuovim borbenim sistemom zahtijeva visoku predanost i vježbu, ali baš kao i pravi kung-fu majstor, morate proći kroz muke vježbanja prije nego što poženjete bilo kakvu nagradu.
I dok su svi tokom februara i marta pričali samo o Elden Ringu, većini je promakla video igra koja je, također, prigrlila soulslike sistem. Riječ je o igri Sifu, akcijskom kung-fu naslovu iza kojeg stoji francuski studio Sloclap odgovoran za naslov Absolver. Sifu se odvija u današnjoj Kini, a vi se nalazite u ulozi polaznika sifu škole borilačkih vještina koje se želi osvetiti onima koji su ubili njegovog oca.
U osnovi, polazna tačka igre je klasična kung-fu priča. Prije svega, to je priča koja protagonistu stavlja na put osvete, odbrane časti, ali i sazrijevanja. Iako je čitav gameplay sveden na vaše rasturanje antagonista i njihovih mnogobrojnih miniona, iza svakog udarca i borbe sa bossom nalazi se pouka. Ona za koju se tvorci igre nadaju da će igrači shvatiti, a sa njima i lik s kojim upravljaju.
MORAM IH PREBITI SVE
Sifu od prologa obećava sistem borbe koji se zasniva na principu udarac-blok-izbjegavanje. Međutim, ono što ne obećava jeste mukotrpan proces prolaska kroz levele kombinirajući sve elemente. Industrija video igara se trenutno nalazi u eri u kojoj se testiraju ne samo vještine igrača već i njihova predanost samom gamingu. Ovo se prije svega odnosi na postavkama težine video igre. Nekada su one dolazile uz ponudu najmanje tri nivoa težine: za početnike, normalni i teški nivo. A igre kao što je Doom donosile su i ekstra teške nivoe koje su samo rijetki birali. Međutim u posljednje vrijeme imamo naslove sa samo jednim, osnovnim nivoom težine. Nisam siguran je li to počelo sa Dark Souls igrama, ali kada brojni naslovi počnu prisvajati njihove principe, onda je veoma lako uočiti glavnog krivca.
Sifu isprva ne djeluje kao igra zasnovana na soulslike zakonima, ali već na prvom levelu oni počinju da poprimaju svoje okvire. U početku se stiče dojam kao da ćemo igrati hack'n'slash naslov koji će svojim svježim pristupom testirati granice žanra. No, ono što Sifu u konačnici radi jeste da testira granice soulslike igara, ali i beat-em-up igara kao što je Streets of Rage i slični naslovi. Igra je u suštini tuča na svega pet levela od kojih svaki završava dvostrukom borbom protiv bossa. Tokom tih pet levela prolazit ćete kroz distinktivno različite prostore: klub, muzej, poslovni toranj itd. Ali teško da ćete imati vremena da uživate u lijepoj animaciji i dizajnu s obzirom da će vas u svakoj prostoriji salijetati neprijatelji. Sifu je osmišljen tako da će vas tjerati da postanete kung-fu majstor i teško da ćete bilo koji level proći da ne poginete barem jednom.
I tu se krije draž soulslike igara. Poginut ćete na desetine puta prije nego postanete majstor igre. Zanimljiv detalj u Sifu je taj što kada poginete, uz pomoć talismana možete oživjeti, ali jednu godinu stariji. Sa svakom sljedećom smrću vaš broj godina će se povećavati za taj broj. Tako da ćete jedan level možda završiti u vašim dvadesetim ili vašim sedamdesetim godinama. Olakšavajuća činjenica je da vam igra dopušta da restartujete levele. Zbog toga se Sifu čini kao prolazak kroz pet krugova kung-fu pakla, a ne kao igra uz koju ćete uživati tokm vikenda.
ZAŠTO IGRAM OVO
Bez obzira na to koju igru igrate vjerovatno se nekada pitate šta vas to tjera da nastavite dalje i sprječava da je ugasite nakon sat vremena. Sifu u svojoj srži nema kvalitetnu priču koja će vas svojom intrigantnošću činiti žednima za još. Osvetnička kung-fu priča je ovdje do te mjere ogoljena detalja da služi samo osnovni okvir kako bi igra počela. Sifu posjeduje jedan detektivski segment u koji se možete upustiti ako vas to zanima, ali je isti tako slabo odrađen i neće vas puno zanimati. Čitav fokus studija je bio usmjeren na kung-fu i sistem borbe. I to je glavni adut igre. Za sve fanove ove borilačke vještine, pogotovo one koji su odrasli uz ovu vrstu filmova, bit će zadovoljavajuća činjenica da Sifu dolazi sa najkvalitetnijom mehanikom borilačkih vještina koju smo do sada mogli vidjeti. Opasnost od repetetivnosti igra prevazilazi leveliranjem protivnika, tako da težina borbi svaku sljedeću čini drugačijom, pa makar 20 put prolazili kroz isti hodnik.
Uticaji iz popularne kung-fu kulture su očigledno, ali Sloclap se nije ni trudio da ih sakrije. Prije svega, svima će za oko pasti omaž popularnom južnokorejskom filmu Oldboy s obzirom da jedan segment nivoa čini borba u dugom hodniku koja neizmjerno podsjeća na popularnu scenu iz filma. S druge strane, moguće je primijetiti omaže filmovima kao što su Kill Bill, The Raid, itd.
PONAVLJANJE JE MAJKA ZNANJA
Sifu će, u konačnici, svakom igraču koji zna šta traži ponuditi kvalitetnu dozu vremena. Ako se u vama krije neki ludi genije za video igre, istu možete preći za nepuna tri sata. Ako vas, kao mene, već hvataju godine i lomljenje prstiju na kontroleru, graške znoja na čelu, nerviranje i pritisak želite zamijeniti opuštenim trčanjem kroz levele, Sifu će vas razočarati. Pogotovo jer priča ne nudi ništa što vas može zainteresirati da nastavite dalje. Cjelokupni nagradni sistem igre je sveden na to da što perfektnije pređete svaki od pet nivoa igre. Poenta je da na kraju budete što mlađi. I u igri i u stvarnom životu.
Sifu je uspješna reprezentacija kung-fu tradicije u video igrama. Sloclap je uspio da kreira jednu vizuelno lijepu, ali i mehanički besprijekornu igru. Dokazali su da se i uz male budžete mogu činiti čuda. Ovladavanje Sifuovim borbenim sistemom zahtijeva visoku predanost i vježbu, ali baš kao i pravi kung-fu majstor, morate proći kroz muke vježbanja prije nego što poženjete bilo kakvu nagradu.
Izvor: Oslobođenje.ba
